dȉoničār

im. m. G dȉoničāra, V dȉoničāru/dȉoničāre; mn. N dȉoničāri, G dȉoničārā pravna ili fizička osoba koja ima dionice

dȉoničārev

prid. G dȉoničāreva; ž. dȉoničāreva, s. dȉoničārevo koji pripada dioničaru; sin. dioničarov

dȉoničārka

im. ž. G dȉoničārkē, DL dȉoničārki; mn. N dȉoničārke, G dȉoničārkā/dȉoničārkī žena koja ima dionice

dȉoničārov

prid. G dȉoničārova; ž. dȉoničārova, s. dȉoničārovo usp. dioničarev

dȉoničkī

prid. G dȉoničkōg(a); ž. dȉoničkā, s. dȉoničkō koji se odnosi na dionice [dioničko društvo]

diòptrija

im. ž. G diòptrijē; mn. N diòptrije, G diòptrījā fiz. mjerna jedinica za jakost leće (dpt)

dipèptīd

im. m. G dipeptída; mn. N dipeptídi, G dipeptídā kem. kemijski spoj od dviju aminokiselina vezanih prepoznatljivom atomskom skupinom -NHCO-

dȉplāš

im. m. G dȉplāša; mn. N dȉplāši, G dȉplāšā svirač na diplama

diplàšica

im. ž. G diplàšicē; mn. N diplàšice, G diplàšīcā sviračica na diplama

diplàšičin

prid. G diplàšičina; ž. diplàšičina, s. diplàšičino koji pripada diplašici

dȉple

im. pl. t. ž. G dȉpālā/dȋplā/dȉplī folk., glazb. dvocijevna drvena svirala; sin. dvojnice ♦ svirati (udariti) u iste ~ s kim složiti se s kim, prihvatiti čije stajalište; udariti u druge ~ promijeniti mišljenje, reći drukčije nego prije

dȉpliti

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. dȉplīm, 3. l. mn. dȉplē, imp. dȉpli, aor. dȉplih, imperf. dȉpljāh, prid. r. dȉplio svirati u diple

dȉploīdan

prid. G dȉploīdna; odr. dȉploīdnī, G dȉploīdnōg(a); ž. dȉploīdna, s. dȉploīdno biol. koji ima dvije skupine kromosoma; ant. haploidan

diplóma

im. ž. G diplómē; mn. N diplóme, G diplómā 1. svjedodžba o položenome završnom ispitu [fakultetska ~; majstorska ~] 2. dokument kojim se potvrđuje čija zasluga [~ za hrabrost]

diplomácija

im. ž. G diplomácijē 1. pol. grana politike koja se bavi odnosima među državama 2. pren. spretnost i taktičnost u vođenju pregovora i poslova

diplòmat

im. m. G diplòmata; mn. N diplòmati, G diplòmātā 1. osoba koja je u diplomatskoj službi 2. pren. osoba koja se taktično ponaša

diplòmatkinja

im. ž. G diplòmatkinjē; mn. N diplòmatkinje, G diplòmatkīnjā 1. žena koja je u diplomatskoj službi 2. pren. žena koja se taktično ponaša

diplòmatskī

prid. G diplòmatskōg(a); ž. diplòmatskā, s. diplòmatskō 1. koji se odnosi na diplomate i diplomaciju [~ odnosi] 2. pren. koji je taktičan i suzdržan [~ odgovor]

diplomírati

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. diplòmīrām, 3. l. mn. diplomírajū, imp. diplòmīrāj, aor. diplomírah, prid. r. diplomírao završiti studij polaganjem diplomskoga ispita [~ matematiku; ~ pravo]

dìplōmskī

prid. G dìplōmskōg(a); ž. dìplōmskā, s. dìplōmskō 1. koji se odnosi na diplomu [~ rad] 2. koji se odnosi na četvrtu i petu godinu studija [~ studij]

dȉpljēnje

im. s. G dȉpljēnja sviranje dipala

dȉptih

im. m. G dȉptiha; mn. N dȉptisi, G dȉptīhā 1. lik. a. u antici sklopive pločice od kovine, drva ili bjelokosti, iznutra premazane voskom po kojemu se pisalo b. dvodijelna slika ili reljef 2. umj. dva idejno povezana dijela [baletni ~; ~ za violončelo i glasovir]

díralīšte

im. s. G díralīšta; mn. N díralīšta, G díralīštā mat. točka dodira dviju krivulja ili dviju zakrivljenih ploha

dírati

gl. nesvrš. prijel./neprijel. prez. 1. l. jd. dȋrām, 3. l. mn. dírajū, imp. dȋrāj, aor. dírah, imperf. dȋrāh, prid. r. dírao, prid. t. dȋrān 1. prijel. a. više puta dolaziti s kim ili s čim u kratak tjelesni doticaj [~ komu ruku]; sin. dodirivati, doticati, ticati poet. b. pren. izazivati osjećaj nježnosti ili suosjećanja [Dira me njegova priča.] 2. prijel./neprijel. miješati se u čija materijalna, psihička ili duhovna dobra, u poslove ili u ono što je zabranjeno [~ bolnu točku; ~ u čiju tajnu]; vidski paranjak: dirnuti

dìrektan

prid. G dìrektna; odr. dìrektnī, G dìrektnōg(a); ž. dìrektna, s. dìrektno; komp. dirèktnijī v. izravan, neposredan

dìrektor

im. m. G dìrektora; mn. N dìrektori, G dìrektōrā 1. osoba koja u radnoj, činovničkoj hijerarhiji upravlja ustanovom, poduzećem ili važnom jedinicom u organizaciji rada ili djelatnosti [generalni ~; tehnički ~] 2. v. ravnatelj

dìrektorica

im. ž. G dìrektoricē; mn. N dìrektorice, G dìrektorīcā 1. žena koja u radnoj, činovničkoj hijerarhiji upravlja ustanovom, poduzećem ili važnom jedinicom u organizaciji rada ili djelatnosti [generalna ~; tehnička ~] 2. v. ravnateljica

direktòričin

prid. G direktòričina; ž. direktòričina, s. direktòričino v. ravnateljičin

dirèktōrij

im. m. G dirèktōrija 1. v. imenik 2. (Dirèktōrij) pov. najviše tijelo državne vlasti u Francuskoj krajem 18. stoljeća

dirìgent

im. m. G dirìgenta; mn. N dirìgenti, G dirìgenātā glazbenik koji upravlja izvedbom glazbenoga djela

dirìgentica

im. ž. G dirìgenticē; mn. N dirìgentice, G dirìgentīcā glazbenica koja upravlja izvedbom glazbenoga djela

dirìgentičin

prid. G dirìgentičina; ž. dirìgentičina, s. dirìgentičino koji pripada dirigentici

dirìgentskī

prid. G dirìgentskōg(a); ž. dirìgentskā, s. dirìgentskō koji se odnosi na dirigente [~ štapić]

dirigírānje

im. s. G dirigírānja 1. upravljanje izvođenjem glazbenoga djela pokretima ruku; sin. ravnanje 2. pren. odlučno upravljanje čime

dirigírati

gl. nesvrš. prijel./neprijel. prez. 1. l. jd. dirìgīrām, 3. l. mn. dirigírajū, imp. dirìgīrāj, aor. dirigírah, imperf. dirìgīrāh, prid. r. dirigírao, prid. t. dirìgīrān 1. pokretima ruku upravljati izvođenjem glazbenoga djela [~ orkestrom]; sin. ravnati 2. pren. neprijel. odlučno upravljati čime

dìrljiv

prid. G dìrljiva; odr. dìrljivī, G dìrljivōg(a); ž. dìrljiva, s. dìrljivo; komp. dirljìvijī koji dira, izaziva ganuće [~ govor]; sin. ganutljiv

dírnuti

gl. svrš. prijel./neprijel. prez. 1. l. jd. dȋrnēm, 3. l. mn. dȋrnū, imp. dírni, aor. dírnuh, prid. r. dírnuo, prid. t. dȋrnūt 1. prijel. a. nakratko biti s kim ili s čim u kratkome tjelesnom doticaju [~ komu ruku]; sin. dodirnuti, dotaknuti, taknuti poet. b. pren. izazvati nježnost ili suosjećanje [Dirnula me je njegova priča.]; sin. ganuti, taknuti razg.; ( tronuti) 2. prijel./neprijel. umiješati se u čija materijalna, psihička ili duhovna dobra, u poslove ili u ono što je zabranjeno [~ bolnu točku; ~ u čiju tajnu]; vidski paranjak: dirati

dȋrnūtōst

im. ž. G dȋrnūtosti, I dȋrnūtošću/dȋrnūtosti stanje onoga koji je dirnut; sin. ganutost, ( tronutost)

disahàrīd

im. m. G disaharída; mn. N disaharídi, G disaharídā kem. šećer koji se sastoji od dviju vezanih molekula monosaharida

dísānje

im. s. G dísānja med. primanje kisika u organizam i izbacivanje ugljikova dioksida [pravilno ~]; sin. (respiracija)  umjetno ~ oživljavanje posebnim pokretima ili uređajima

dísati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. dȋšēm, 3. l. mn. dȋšū, imp. díši, aor. dísah, imperf. dȋsāh, prid. r. dísao med. primati kisik u organizam i izbacivati ugljikov dioksid

disciplìna

im. ž. G disciplìnē; mn. N disciplìne, G disciplínā 1. poslušnost i ponašanje prema strogim pravilima; sin. stega 2. dio koje znanosti ili sporta [atletska ~; matematička ~]

disciplinírati (se)

gl. dvov. prijel. prez. 1. l. jd. disciplìnīrām, 3. l. mn. disciplinírajū, imp. disciplìnīrāj, aor. disciplinírah, imperf. disciplìnīrāh, prid. r. disciplinírao, prid. t. disciplìnīrān uvesti/uvoditi disciplinu, dovesti/dovoditi u red [~ razred]

dȉsciplīnskī

prid. G dȉscìplīnskōg(a); ž. dȉscìplīnskā, s. dȉscìplīnskō koji se odnosi na disciplinu [~ postupak]; sin. stegovni

disertácija

im. ž. G disertácijē; mn. N disertácije, G disertácījā samostalno znanstveno djelo kojim se stječe doktorska titula; sin. doktorat

disgràfičan

prid. G disgràfična; odr. disgràfičnī, G disgràfičnōg(a); ž. disgràfična, s. disgràfično koji pati od disgrafije [disgrafično dijete]

disgràfičār

im. m. G disgràfičāra, V disgràfičāru/disgràfičāre; mn. N disgràfičāri, G disgràfičārā osoba koja pati od disgrafije

disgràfičārev

prid. G disgràfičāreva; ž. disgràfičāreva, s. disgràfičārevo koji pripada disgrafičaru; sin. disgrafičarov

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga